Page 20 - untitled

JESTE LI ZNALI...
… da tačke, taške, tačkrčle, taškrle (od njem. Tasche –
torba), omiljeno austro-ugarsko jelo od tijesta,
punjeno pekmezom i začinjeno slatkim mrvicama
kruha prženima na masnoći, makom ili orasima u
Baranji nosi naziv borat ile , od mađarskog baratfule
ilifrataroveuši?

prove od kukuruznog brašna, fanjki, bazlamače,
medenjaka, paprenjaka, salenjaka, supite od griza,
pekmezaka,pajezazaključiti da u intimi
obiteljskih objeda, plemenitaši nisu zazirali ni od
običnihseoskihjela.

Neka jela, poput bošpora , i danas omiljenog
siromaškog i težačkog jela sjeverozapadne,
podravske Slavonije, te povala (malo istočnije) u
okolici Valpova i Đakova, kao novitet postepeno
su ušla zahvaljujući aristokraciji i kleru na mala
vrata, čini se čak i prije osmanlijske okupacije, u
16. stoljeću. Kao osvježavajuće kiselo - ljuto jelo
prenijeli su ga iz Mađarske plemići, a od njih
pokupili građani kao omiljeni zajutrak i lijek
poslije pintaških i purgerskih obrednih napijanja
(Korajac, 1964:66), (Tomić, 1966:141,142).
Mađarima imamo zahvaliti i jela sa žlicom,
tijekom 19. stoljeća sve prihvaćenija i u Slavoniji,
poput sekelji gulaša i sataraša , ali iznad svega
paprikaša i prženja, mesa pirjanog na luku uz
dodatak začina, osobito crvene ljute i slatke
mljevene paprike i vode. Jušna jela obilježila su
ilozo iju prehrane u svakodnevnom životu, ali i u
najsvečanijim prilikama Baranje, promovirajući
puno racionalniju i izdašniju termičku obradu
mesa od one pečenjem, omiljene u ostatku
Slavonije. U Slavoniji su pak paprikaši prihvaćeni
samo kao svečana jela za vrijeme radova poput
vršidbe ili berbe grožđa, dok su pečenke bile i
ostalevrhunacnajsvečanijeggozbenogstola.
Osmanlije su pak, u istočnoj Hrvatskoj,
osim brojnih turcizama u jelu (čorba, zaira,
bazlamača, sarma, džigerica, ćevap, kašika,
tepsija), posebice oko Požege koja je u 16. i 17.
stoljeću bila centar sandžakata, te u Posavini koja
je graničila s Osmanlijskim carstvom, posredno

www.muzejuloncu.com