Page 18 - Baš se nekad dobro jelo

OD SEOSKIH PERECA DO GRADSKIH PIJANACA
OD SEOSKIH PERECA DO GRADSKIH PIJANACA
Kolači i slastice oduvijek su privlačile
najviše pozornosti domaćica. Konačno,
svjedoci smo da je velika većina rukopisnih
kuharica posvećena upravo slasticama,
odnosno kolačima. Kako je posao oko njih
nekada iziskivao veliki trud, poseban
angažman i vrijeme, u gradu su kolači
postali stvar prestiža i njihovi su se recepti
rado prepisivali i lako širili, preko Beča po
cijeloj Austro-Ugarskoj, postajući tako opće
dobro. Jednako oblikovani, maštoviti kolači
sa strogo zadanom recepturom, većinom su
Punč
Punč torta, Požegatorta, Požega
nastajali na plemićkim dvorovima, te preko
unajmljenih kuharica proširili se prvo do
građanskog sloja, pa tek onda do sela. A njih su u sela početkom 20. stoljeća
donosile seoske djevojke koje su kao sluškinje radile kod bogatijih građanskih
obitelji i župnih dvorova. O tome nam svjedoči i Ciraki, čija je žena Valerija često
tragala za dobrim kuharicama, jer kako bi se koja naučila kuhati, udavala se i
odlazila, a oni su morali učiti novu djevojku zahtjevnim kulinarskim umijećima.

Za razliku od istočne Slavonije, gdje su zahvaljujući nekim drugim
povijesno-društvenim čimbenicima, gradske prehrambene navike i recepti,
posebno kolača ušli odavno na selo, u Požeštini je nepremostiva razlika seoskih i
gradskih kolača vladala sve do šezdesetih godina 20. stoljeća. Zašto je tome tako?

Prije svega, žene na selu čije je vrijeme bilo raspoređeno gotovo vojničkom
disciplinom, autoritetom kućegazde i hijerarhije mnogobrojne obiteljske zadruge
na čijem su bile dnu, nisu imale niti
sastojaka, niti vremena za fine kolače. U
takvim zadružnim organizacijama,
izmjenjivale su se dnevno ili tjedno kao
reduše, odnosno one koje su ostajale kod
kuće spremati jelo, brinuti se o svoj djeci, te
poslovima oko kuće (bostan, kokoši, mužnja
mlijeka, spremanje zimnice), dok su ostali
odlazili u polje. Raslojavanjem zadruga u
kojima se posao dijelio na sve članove, u
malim obiteljima obaveze žene bile su još
teže. Sada je sama trebala uz svakodnevni
kućanski posao, pomagati mužu i u poljskim
Štrudl od šećerne repe, Bankovcišećerne repe, Bankovci
poslovima, pa za pripremu kompliciranih Štrudl od
kolača, nije bilo vremena.
Neimaština, koja je obilježila život na selu, kada se za kilogram šećera
moralo raditi cijeli dan u nadnici na vlastitoj košti, nije davala dovoljno materijalnog
prostora za izradu luksuznih kolača sve do iza Drugog svjetskog rata. Seljanke su
svoje kolače pravile isključivo od namirnica koje su imale u svom domaćinstvu, a to
su brašno, jaja, mlijeko, sir, pekmez, orasi, mak i med. Ako se nije upotrebljavao
krušni kvas, kupovala se jedino germa (kvasac). Kada su na selo počeli prodirati
sitni kolači počeo se kupovati biber, cimet, klinčići i cvebe (grožđice), a kasnije,
dolaskom jednostavnih piškota (biskvita) i soda bikarbona, te ledeni kvasac.
16 Gradski muzej Požega