Page 22 - Baš se nekad dobro jelo

SADA, KAD SMO SE NAJELI, MOŽEMO NEŠTO I POPITI
SADA, KAD SMO SE NAJELI, MOŽEMO NEŠTO I POPITI
Nekada se na selu i u gradu pila najčešće bunarska voda, rakija i vino.
Požeški kraj je oduvjek bio na glasu radi kvalitete svojih šljiva koje su se još
u 18. stoljeću izvozile i od kojih se pravila jaka šljivovica koju su seljaci pili radije
nego vino (Piller i Mitterpacher 1995:79).
Štoviše, seljaci gnoj nisu nosili na polja, nego
ispod šljiva (Taube 1998:20). Na selu, rakija
nije bila samo dezinfekcijsko sredstvo ili
izvor zarade, s njom je počinjao i završavao
svaki dan. U nestašici šljive, seljaci su rakiju
naučili praviti od koma, krumpira,
kukuruza, repe, drijenka... U gradu se rakija
pila više u siromašnijeg sloja, a kod bogatih
pri sklapanju kakvog posla i dogovora, pa
nije bilo kuće koja nije imala barem malu
Točenje rakije prije objeda, Bankovci zalihu rakije.
Točenje rakije prije objeda, Bankovci
Požega i Požeština prije svega su vinogradarski kraj, s uočljivim razlikama u
njegovanju i ispijanju vina o čemu smo pokušali nešto više reći prije dvije godine na
izložbi 'Tradicija vinogradarstva i vinarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća'.
Svatko tko se osjećao Požežaninom, imao je svoj vinograd, nadmećući se sa
ostalima u kvaliteti podrumarenja. U gradu se rado pilo vino, posebno u
obrtničkim, trgovačkim i gospodskim kućama, ono je bilo pokretač i temelj svih
druženja u gradu. Pilo se samo ili kao špricer, miješano sa soda vodom.

U nekoliko kuharica imamo zabilježen recept za majsko vino, pripravak
ljekovitog svojstva od sušene lazarkinje koja cvate u svibnju, pa je zaključiti da se
kao preuzeti recept iz srednje Europe, pravio i u Požegi. Jednako tako, naši požeški
kazivači sjećaju se zaboravljenog napitka od vina, jaja i šećera, koji se pio ili jeo sa
žlicom iz malih šalica iza bijelog luka s medom, pred večeru na Badnjak, već
zaboravljenog naziva, vajnsupa ili glivajn (Vidmar 1969:135; Vugrinec, Diklić). Vino
su seljaci također proizvodili sami, ali od nekvalitetne, nekalamljene vrste grožđa,
tzv. nešprica, no zbog nemogućnosti dobrih uvjeta čuvanja, ono se brzo moralo
popiti i nije bilo osobito zdravo.

Pivo se pilo puno manje, umijeće njegove pripreme donijeli su doseljenici
Česi, a preuzeli su ih rijetki Požežani. Ipak, Ciraki, poznat po kultu vina kojeg je i
sam njegovao, bilježio je da su ponekad znali obiteljski otići u neku od požeških
gostionica na slane perece i pivo. Poslije Tijelovske procesije i Mise na Duhove stari
Požežani su pred Drugi svjetski rat imali običaj obavezno otići na pivo u gostionicu.
Siromašniji su pivo pravili sami od divljeg hmelja i kvasca.
Rijetko koja domaćica u svojim bilježnicama recepata nema dio s likerima, koja su
inače slovila za ženska pića. Najčešći prepisivani bili su oni od jaja, kave, čokolade,
a prema našim kazivačima nije bilo kuće u kojoj nije bilo domaćeg višnjevca ili
orahovca.
Dok se na selu i u siromašnijim slojevima grada, do pojave Franckove
kavovine kao obavezni jutarnji napitak pila bijela kava pravljena od prženog ječma i
korijena cikorije uz dodatak cukerlina, u građanskim su kućama za doručak pili
bijelu kavu s kockicama šećera, a za večeru toplu čokoladu.

20 Gradski muzej Požega