Page 16 - Baš se nekad dobro jelo

VRTOVI, BOSTANI I BOŽJA BAŠČA
VRTOVI, BOSTANI I BOŽJA BAŠČA
Dok je na selu povrće služilo kao dodatak meniju za teške ljetne poljske
poslove, u gradu su ga, zahvaljući raznolikim receptima, doživljavali kao deliciju. U
to vrijeme povrtlarenje je bila umjetnost sublimiranog iskustva, jer je zahtijevalo
veliku brigu, od sakupljanja sjemena, čuvanja priranaka (rasade), sadnje,
zalijevanja, pa sve do branja, skladištenja i kuhanja.

Na selu je svako kućanstvo uz kuću
imalo svoj bostan , gdje su žene uzgajale
osnovne povrtnice: luk, mrkvu, kelj, kupus,
mahune, bundeve, krumpir, jabučice
(rajčica), krastavce, peršin, pastrnak, kopar.
U gradu je svako imućnije domaćinstvo, bez
obzira na status, nedaleko grada
posjedovalo komad zemlje, veličine manjeg
polja na kojemu se uzgajalo voće i povrće za
vlastite potrebe. Ostatak se uzgajao u vrtu
iza kuće, odnosno kupovao svakodnevno na
tržnici. Vrlo popularno jelo bilo je varivo od
Vrste povrća korištene svega dostupnog povrća pod nazivom
Vrste povrća korištene
u prehrani poč. 20. st.
u prehrani poč. 20. st.
gemize.
U potrazi za starim jelima, pronašli
smo dvije danas nepoznate povrtnice koje su
bile omiljene na tanjurima požeške gospode
u vidu priloga i juhe: vrtnu šparglu (šparogu)
i kiseliš . Sadnice šparoge prodavale su se na
požeškoj Ratarnici, i svaka imućnija kuća ju
je uzgajala. U drugoj polovici 20. stoljeća ova
zdrava ranoproljetna povrtnica izrodila se u
šparožinu, ukrasni grm za kojega danas
vlasnici niti ne sanjaju da je vrlo jestiva
Kiseliš, nekada poznata
delicija! Kiseliš, nekada poznata
gradska povrtnica
gradska povrtnica
Čušpajzi (variva) na selu pravili su se vrlo jednostavno – kuhanjem, ne
dinstanjem, uz dodatak obilnog zafriga (masti i brašna) te mljevene crvene paprike i
luka kao začina, iz razumljive potrebe za sitosti mnogih gladnih usta. Rekli smo već
da se u variva četvrtkom ili za ljetnih poslova u polju, stavljalo suho meso, koje se
radi štednje nije smjelo čak ni prati, a kamoli bacati voda u kojoj se kuhalo.
Od krastvaca, rajčica i kupusa, te zelene salate pravili su salate kao dobro
došlo osvježenje na poljskim poslovima za ljetnih vrućina. Ipak, najomiljenije
povrće tijekom cijele godine bili su crveni i bijeli luk, te kiseli kupus. Bundevine
špice mijenjali su za bundevino ulje, koje se proizvodilo u nekoliko mlinova
(Jaguplije, Vetovo, Bučje), a koristili su ga kao dragocjeni izvor masnoće u posnim
jelima, ili su njime začinjavali salate.
U gradu su češće nego na selu imali vremena posezati za biljkama iz Božje
bašće, popularnom feld ili vinogradarskom salatom, a u siromašnijim obiteljima za
koprivom, te divljim hmeljom za pivo, ili drijenkom za pikantan umak uz govedinu
(Vidmar 1969:33,148). Građanke su u kućnoj apoteci imale i osušenu kamilicu,
šipak, lipu, bazgu od čega su pravile po potrebi čaj, dok su na selu po zimi najčešće
14 Gradski muzej Požega