Page 19 - Baš se nekad dobro jelo

Konačno, zidane peći, koje su u gradu zamjenjivali otvorena ognjišta već u 18.
stoljeću, u sela su počeli stizati dosta kasno, kao i naprave za mljevenje oraha i
maka, pa je i ta činjenica onemogućavala efikasnost u izradi novih kolača. Upravo
zbog toga, zahtjevniji kolači na selu su se počeli praviti tek šezdesetih godina 20.
stoljeća.

Sve su ovo razlozi zbog kojih su se na
selu zadržali do danas tradicionalni kolači –
masnice (germtajzi, kolači u kvas ), od
dizanog tijesta s nadjevom od maka, oraha,
pekmeza, prisutni u svim godišnjim i
životnim prigodama. Zatim krofne, (s
bebama i poderanim gaćama kao
suvrsticama), kao rijetka poslastica koja se
pravila samo za kolinje, poklade i posljednji
dan čijala, s dizanim tijestom pečenim na
masti, pa štrudli i pite punjeni sirom,
Krofne, Golo Brdo
ribanom jabukom, repom, bundevom Krofne, Golo Brdo
turkinjom ili sezonskim voćem.

Zanimljiv je običaj (danas već posve zaboravljen), koji se iz današnje
perspektive čini čudan i našim kazivačicama, kada su se između dva svjetska rata
na svadbenom meniju iza čorbe i kuhanog mesa s hrenom, a prije sarme i pečenke,
služili vrući slatki kolači, pite sa sirom i jabukama, zatim štrudl, a poslije su znali
praviti i s vrhnjem zapečene palačinke sa sirom i orasima. Naravno uz mnoštvo
sitnih kolača poslije pečenke. Upravo su tek svadbe, ali i božićni i uskrsni blagdani,
između dva svjetska rata, donijeli više vrsta kolača na seoski stol. To su uglavnom
bili kolači s malo jaja, od istog prhkog tijesta
izrezanog različitim kalupima kako bi se
pojačao dojam raznolikosti.
Svatovske kuvačice , koje poznaju sve
seoske sredine srednje Europe, svoj ugled su
temeljile upravo na umijeću pečenja kolača
(Rittig-Beljak 2002:11). Taj poziv zadržao se
do današnjih dana i u gradu i na selu, ali
sada, za jednu svadbu, kuvačica sa svojim
pomoćnicama, tjedan dana prije svatova,
zna ispeći i do stotinjak vrsta kolača.
Kuvačice, Trenkovo, 40-e god. 20. st.
Kuvačice, Trenkovo, 40-e god. 20. st.
Među kolačima koje danas smatramo tradicionalnima, a koji su došli iz
srednje Europe preko grada na selo, stigao je i kuglof. On je zbog okruglog izgleda, te
rupe u sredini, vremenom zauzeo počasno mjesto u svatovima, babinjama,
Uskrsima i Božićima, potpuno istisnuvši nekada jedine kolače, obredni šuplji
kolač, granu, malu granu, divojački kolač i perec. Autohtoni seoski kolači koji su se
pripremali za veća slavlja, bili su pravljeni od boljeg brašna i mnoštva jaja (kao izraz
imanja), bez kvasa (kako bi se razlikovali od svagdanjeg kruha), neutralnog okusa
(blago zasoljeno tijesto, jer nije bilo šećera), pečeni pod pokljukom ili u krušnoj peći,
specifičnog simboličkog okruglog oblika s rupom u sredini, posebno ukrašeni
reckanjem (pereci), križem i ružicama (suha grana), ili ukrašeni pantljikama
(divojački kolač). Pravili su se jedan ili svega nekoliko, simbolički služeći u
obrednim svrhama najvažnijih životnih i godišnjih običaja. Divojački kolač,
nataknut na bukliju pri pletenju vinaca pred svatove u djevojčinoj kući, šuplji kolač
www.gmp.hr/blog 17