Page 12 - Baš se nekad dobro jelo

šećerom, zavijenog i ispečenog.

Germanizmi u nazivima jela, kao i mnoge vrste jela koje spominje Ciraki,
govore nam koliko je bio jak srednjoeuropski utjecaj koji je na razne načine
(vandrovanjem , političkim vezama, službenim njemačkim jezikom, njemačkim
doseljenicima, tiskanim kuharicama, školovanim slastičarima) stizao u Požegu kao
i u ostale gradove sjeverne Hrvatske, pa posredno i u sela (Rittig – Beljak 2002:48).

MMMMMESO!
MMMMMESO!

Meso je bilo namirnica koja je bila mjerilo imaštine, odnosno neimaštine.
Tek u drugoj polovici 20. stoljeća, meso je bilo dostupno kao svakodnevna
namirnica u većini kućanstava. Dok je
rimska tradicija bila trijada kruh-vino-ulje,
koja se zahvaljujući kršćanstvu koje ju je
preuzelo proširila na čitavo Sredozemlje,
tradicija barbara sa sjevera bila je meso,
mliječni proizvodi, pivo, vino, voće, zobene
kaše i ječmene pogače (Sarti 2006:196). U
Europi kada se nakon višestoljetne gladi i
kužnih bolesti u 16. stoljeću ponovo počelo
jesti meso, najviši slojevi priuštili su si svježe
meso divljači, dobrostojeći građani
zahvaljujući trgovini, govedinu, siromašniji
građani ovčetinu, dok su seljaci jeli sušenu Dio svinjokoljske večere,
Dio svinjokoljske večere,
svinjetinu (Sarti 2006:201). Golo Brdo
Golo Brdo
U Slavoniji se također na selu, radi razlike od islamskog susjedstva,
jednostavnosti uzgoja i brzog prirasta, lake prerade i sušenja, od mesa jela samo
svinjetina. Bilo da su ju pekli na ražnju (Božić, Uskrs, svadba, pogreb, seoski god,
bilo koji veći posao), bilo da su je klali radi prerade i sušenja, od svinje se nije ništa
bacalo, doslovno se iskoristio svaki dio. Dok se svaki jestivi dio svinje, uključujući
krv, iznutrice, salo i mast oko crijeva pripravljao za jelo, od kuhanih kostiju pravio
se sapun, od sušenog mjehura i crijeva opne za zamatanje tegli i boca za zimnicu, a
od čekinja su se pravile četke.

Mast i slanina bili su izvor prijeko potrebne energije za svakodnevne teške
poslove. Stoga je svaka veća seoska zadružna obitelj imala svoje krdo svinja za koje
je bio zadužen jedan muški član. Žirovali su ih po obližnjim hrastovim šumama
planina Požeštine, kao konačno i posavski seljaci, ali i Turci u tranzitu iz Bosne do
vašarišta i trgovaca u Ugarskoj (Katić 1964:13; Taube 1998:36). Koliko se svinjetine
u Slavoniji trošilo, govori podatak da se u 18. stoljeću iz Turske uvozilo godišnje
40.000 svinja (Taube 1998:94). Običaj svinjokolje, osim u svakom seoskom
domaćinstvu, unatoč blagodati ajkastna (nekadašnjih primitivnih zamrzivača s
10 Gradski muzej Požega