Janko Jurković
(Požega 1827. – Zagreb 1889.), književnik
Osnovnu školu i gimnaziju zavšio u Požegi, a bogosloviju u Zagrebu. Nakon završenog studija klasične filologije u Beču postaje profesor gimnazije u Zagrebu i Osijeku. Za vrijeme bana Ivana Mažuranića radi kao perovođa dvorske kancelarija u Beču, a od 1865. G. kao savjetnik Zemaljske vlade u Zagrebu i nadzornik srednjih škola. Godine 1868. izabran je za člana JAZU. Jedan od začetnika realizma u hrvatskoj književnosti. Pisao je novele („Pavao Čuturić“, „Seoski mecenati“), drame („Kumovanje“, „Čarobna bilježnica“, „Novi red“), humoristične crtice („Tuskulanijade“) i dr. Pisao je i rasprave o estetici, metrici, teoriji književnosti, putopise, a izdavao je i djela starijih hrvatskih pisaca.
Franjo Ciraki
(Požega 1847. – 1912.), pjesnik
U Požegi i Osijeku završava osnovno obrazovanje i gimnaziju, a u Zagrebu Pravni fakultet. Nakon studija vraća se u Požegu i radi kao veliki bilježnik gradske uprave i tajnik Požeške podžupanije, a od 1881. do 1904. g. je bio uspješan gradonačelnik Požege. Uz zasluge na razvijanju grada istaknuo se i kao kulturni radnik i pjesnik.
Književnim radom se počeo baviti kao gimnazijalac u Kraljevićevom „Slavoncu“. U vrijeme studija proučava djela domaće i strane književnosti, te sklapa poznanstva sa suradnicima Šenoina „Vijenca“. Pisao je liriku („Sitne pjesme“, „Prve pjesme“, „II Nove Đulabije“, „III Nove pjesmice“), a ogledao se i u prozi („Anđelina“, „Mali grijesi“, „Nina“, „Ban i kapelan“, „Olimpija“). Trajno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzeo je antologijski kvalitetnim „Florentinskim elegijama“ Opjevao je Požegu i požešku sredinu u idiličnom epu „Jankovo ljetovanje“. Bavio se prevodilaštvom na njemački, engleski i francuski jezik.
Na obiteljskoj kući u Kanižlićevoj ulici postavljena mu je 1926.g. spomen – ploča, djelo kipara Vojte Braniša
Vilim Korajac
(Kaptol 1839. – Zemun 1899.), književnik
Školovao se u Kaptolu, Oriovcu, Novoj Gradišci, Požegi i Zagrebu. Teologiju je studirao u sjemeništu u Đakovu gdje postaje profesor, a od 1868. do 1875.g. vrši dužnost ravnatelja biskupijske gimnazije. Nakon toga odlazi u Zemun gdje živi kao župnik do kraja života.
Jedan je od izrazitih hrvatskih humorista 19. stoljeća. Uz Janka Jurkovića pripremio je tlo za realističnu prozu u hrvatskoj književnosti. Među značajnija njegova djela ubrajaju se „Dvije čudne promenade“ ili „Triput teže od najtežega“, „Lov na sjedećke“, „Naše gore list“ i dr. Najuspjelija i najzrelija mu je pripovijest „Auvergnanski senatori“ koja se sastoji od 13 anegdota, crtica i šala o požeškom društvu, magistratu, gradskim odbornicima i našoj provinciji. U svojim djelima iznosi bogatstvo humora, izvrgavajući ruglu malograđanski svijet.
Zdenka Marković
(Požega 1884. – Zagreb 1974.) književnica
Rođenjem Požežanka, gimnaziju polazi i završava u Zagrebu. Studira filozofiju, povijest umjetnosti i slavistiku u Zagrebi u Fribourgu (Švicarska) gdje stječe doktorat. Bila je profesorica u Realnoj gimnaziji u Zagrebu, a posvetila se književnom radu koji započinje u „Pobratimu“. Kasnije piše crtice i feljtone u „Narodnim novinama“, „Savremeniku“ i „Jugoslavenskoj njivi“. Prevodila je mnogo s poljskog jezika i uz Julija Benešića postaje jednom od najpoznatijih polonistkinja. Glavna su joj djela „Let“ i „Kuća u snijegu“. U „Prozorima moga djetinjstva“ opisuje najraniju mladost provedenu u Požegi.
Izvori njezina književnog rada i stvaranja jesu njezina široka kultura i njezin profinjeni duh.
Julije Kempf
(Požega 1864. – 1934.), prosvjetno-kulturni i društveni radnik
Školovao se u Požegi i Zagrebu u Učiteljskoj školi. U Požegi se zaposlio kao učitelj 1885.g., od 1902.g. postaje ravnatelj Dječačke pučke škole, a 1917.g., naredbom Kraljevske zemaljske vlade imenovan je za kraljevskog, županijskog, školskog nadzornika. U brojnim pedagoškim časopisima objavljivao edukativne članke. Bio je inicijator i osnivač Gradskog prosvjetnog - kulturnog odbora u sklopu kojega su se održavala javna pučka predavanja i tečajevi opismenjavanja. Krajem 1924. osnovao je Gradski kulturno - historijski muzej i bio mu ravnatelj do 1934. Od. 1925. do 1929. bio je načelnik grada Požege, a kao društveni djelatnik sudjelovao je u radu Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Hrvatskog pjevačkog društva „Vijenac“, Planinarskog društva, i Hrvatske čitaonice.
Kapitalno mu je djelo „Požega, zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slobodnog i kraljevskog grada Požege i Požeške županije“. Napisao je i djela „Od Save do Adrije“, „Bosnom i Hercegovinom“, „Oko Psunja“, zatim je objavio pisma Dragutina Lermana u knjigama „Listovi iz Afrike“ i „Novi listovi iz Afrike“.
Dobriša Cesarić
(Požega 1902. – Zagreb 1981.), pjesnik
Jedan je od najvećih hrvatskih, lirskih pjesnika rodio se u Požegi, živio je u Osijeku i Zagrebu gdje je pohađao Filozofski fakultet. Radio je u arhivu HNK i studirao režiju. Nakon toga postaje bibliotekar Škole narodnog zdravlja. Bio je stalan suradnik naprednih listova između dva rata, a isto tako bavio se prevodilaštvom.
Prvu pjesmu, „Buđenje šume“ objavio je 1920. u časopisu „Kritika“. Između dva svjetska rata suradnik je književnih listova „Savremenik“, „Ozon“, „Književna republika“, „Književnik“ i drugi. Poslije Drugog svjetskog rata postaje redaktor Izdavačkog poduzeća „Zora“, te urednik biblioteke „Slavenski pisci“ i „Suvremeni pisci Hrvatske“ Objavio je zbirke pjesama: „Lirika“, „Spasena svjetla“, „Izabrani stihovi“, „Pjesme“, „Osvijetljeni put“, „Goli časovi“, „Izabrane pjesme“. Prevodio je djela s njemačkog i ruskog jezika, te je izdao „Knjigu prepjeva“. Unatoč tome što je njegova lirika inspirirana Zagrebom u kojemu je proveo veći dio života, ostao je vezan uz Slavoniju kamo je često dolazio u posjete i gostovao na literarnim večerima.
Umro je 1981. godine u Zagrebu kao pjesnik poetske riječi koji je minimumom riječi postigao maksimum lirizma.
Grad Požega je 1990.g. podigao na rodnoj kući Dobriše Cesarića spomen – ploču.
Antun Kanižlić
(Požega 1699. – 1777.), književnik
Gimnaziju je završio u Požegi upisavši se u isusovački red. Studij teologije nastavio je u Zagrebu, a zatim u Grazu i Trnavi. Po povratku u Požegu postaje upravitelj gimnazije, a nakon ukinuća isusovačkog reda upravitelj Požeškog konzistorija. Naklonjen književnom radu, u svoja djela unosio je prerađene i originalne stihove. ostavivši tako najljepšu zbirku duhovnih pjesama u slavonskoj književnosti 18. stoljeća. Djela su mu „Obilato mliko duhovno“, „Bogoljubstvo na poštenje s. Frančeska Severije“, „Bogoljubnost molitvena“. Kao poznavalac europske kulture 18. stoljeća stvara svoje najvažnije epsko-lirsko djelo „Sveta Rožalija“, jedinstven fenomen rokoko stila u hrvatskoj književnosti.
Kanižlić je i prvi pisac izvornog znanstvenog djela pisanog hrvatskom jezikom u prozi, „Kamen prvi smutnje velike iliti početak i uzrok istiniti rastavljanja crkve Istočne i Zapadne“, te se može smatrati utemeljiteljem znanstvene proze u Hrvata.
Dragutin Lerman
(Požega, 1863. - Kreševo, 1918.), hrvatski istraživač, putopisac i poduzetnik
Od 1882. do 1896. godine u četiri navrata boravio je u Africi kao sudionik Stanleyevih ekspedicija u porječjima Konga. Kao generalni tajnik belgijske vlade za istočni Kongo pomogao je uspostavljanju belgijske kolonijalne uprave. Jedan od slapova na rijeci Kwilu nazvao je „Zrinski Chutes“ – „Slapovi Zrinskih“. Darovao je Hrvatskom narodnom muzeju vrijednu zbirku predmeta naroda istočnog Konga (danas u Etnografskom muzeju u Zagrebu). Za svoj je predani rad dobio brojna priznanja i odlikovanja (odlikovanje ''Zvijezda za zasluge'', ''Viteza kraljevskog reda lava''), a umirovljen je u činu generalnog povjerenika okružja Istočni Kwango.
Poslije neuspješnih poslovnih pothvata u rodnoj Požegi (ravnatelj Pučke banke, predsjednik dioničkih društava „Ugljenici Ratkovica“, tvornica prvih hrvatskih briketa i paste za cipele „Nerosin“) posljednjih nekoliko godina (1913-1918) živio je u Kreševu u Bosni gdje je inicirao iskapanja u starim saskim rudnicima.
Još za njegova boravka u Africi, prijatelj Julije Kempf objavio je njegova pisma u dvije knjige „Listovi iz Afrike“ (1891.) i „Novi listovi iz Afrike“ (1894.), a 70 godina poslije smrti objavljen je njegov „Afrički dnevnik“ (1989.) i „Kreševski dnevnici“ (1992.).
Mia Oremović
(Požega, 1918. - Križevci, 2010.), kazališna, televizijska i filmska glumica.
Završila je Školu primijenjene umjetnosti i Školu dramskih umjetnosti (kod Branka Gavelle) u Zagrebu. Svoju kazališnu karijeru započinje 1942. godine, od 1945. stalna je članica zagrebačkog HNK, a od 1953. godine Dramskog kazališta (danas Gavella). Kao jedna od prvih i najhrabrijih umjetnica godine 1967. prelazi u slobodne umjetnike.
Mia Oremović je kao vrhunska karakterna glumica ostvarila mnogo iznimno zapaženih uloga širokog raspona. Debitirala je glavnom ulogom udovice u filmu „H-8“ (Nikola Tanhofer, 1958.) , a glumila je i u filmovima „Imam dvije mame i dva tate“ (Krešo Golik, 1968.)., Tko pjeva zlo ne misli“ (Krešo Golik, 1970.). Za svoj rad u kazalištu, filmu i na radiju primila je više značajnih priznanja i nagrada, među njima i nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo na području filma (1996.), te nagradu za životno djelo "Fabijan Šovagović" Udruženja hrvatskih filmskih redatelja (2002.).
Vilma Nožinić
(Požega, 1897. – Umag, 1975.), hrvatska sopranistica
Pjevanje i klavir studirala je na Zagrebačkoj muzičkoj akademiji. Deset godina (1920. – 1930.) bila je nastavnica klavira, dok je na opernoj pozornici debitirala 1927. godine u ulozi Pamine (Mozart, „Čarobna frula“). Do 1958. g. bila je prvakinja Zagrebačke opere. U početku karijere pjevala je lirsko-sopranske uloge, ali je postupno preuzimala uloge dramske sopranistice. Ostvarila je više od 70 glavnih uloga u najpoznatijim operama od Mozarta naovamo. Usto je bila i izvrsna oratorijska pjevačica.
Godine 1969. primila je nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo.
Matko Peić
(Požega, 1923. – Zagreb, 1999), književnik, slikar, sveučilišni profesor, akademik
Gimnaziju je završio u Požegi, a u Zagrebu diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti i Filozofskom fakultetu. Usavršava stručno znanje studirajući u Parizu i Londonu. Doktorat stječe temom „Barok i rokoko u djelu Antuna Kanižlića“.
Već kao maturant izlaže svoje akvarele 1971. u Zagrebu, Požegi i Novoj Gradišci. Objavio je veći broj eseja, feljtona i kritika s područja likovne umjetnosti i književnosti, te je pisao kao suradnik u Jugoslavenskoj enciklopediji i Likovnoj enciklopediji.
Objavio je više monografija („Slava Raškaj“, „Nikola Mašić“, „Vanja Raduš“ i dr.), putopise („Skitnje“, „Jesen u Poljskoj“, „Crno zlato“), likovne priručnike, zbirku pjesama „Lirika“ i druga djela.
Kao vrstan lirski putopisac, stilist i portretist, svojim opisima krajolika, u radovima i književnim izrazima predstavlja originalnu pojavu u hrvatskoj književnosti i znanosti.
Ivan Messner
(Požega, 1989. – 1919.), književnik
Poslije osnovne škole i četiri razreda gimnazije u rodnom gradu, polazio je Učiteljsku školu u Zagrebu, ali ju nije završio, nego se posvećuje novinarstvu i književnosti. Kao novinar radio je u zagrebačkom dnevniku „Novosti“. Povratkom u Požegu piše članke u obranu sirotinje i radničkog staleža u „Glasniku županije požeške“. Njegova novela „Franjka“ također je izašla u istom tjedniku.
Napisao je dva kraća romana („Novovjekovni dječak“ i „Zločinstvo“). Oba romana zahvaljujući svojoj ekspresionističkoj, lirskoj prozi pružaju sugestivnu sliku osobnog duševnog života neobičnog dječaka, osjetljive prirode, koji u svojim redovima prezire ondašnje poslijeratne bogataše i skorojeviće na vlasti.
Umire mlad, ostavivši nekoliko vizionarskih stranica proze, svjedočanstva svoga vremena.
Vjekoslav Babukić
(Požega 1812. – Zagreb, 1875.), znanstveni djelatnik
Osnovnu školu je pohađao u Požegi i u Novoj Gradiški, a gimnaziju u Požegi i Pečuhu. Prvu godinu filozofije završio je u Segedinu, gdje se zainteresirao za jezični studij. U Zagrebu je završio 1930. g. filozofiju, zatim pravne znanosti i radio kao sudski bilježnik. Na Zagrebačkoj akademiji je predavao ugarsko i međunarodno pravo. Bio je istaknuti ilirac i kao mladi intelektualac prihvatio je ideju okupljanja svih južnih Slavena u jednu kulturnu cjelinu na temelju zajedničkog književnog jezika. Tim nastojanjima se htio suprotstaviti prisilnoj germanizaciji i mađarizaciji u Hrvatskoj. Istako se osim pravnim poslovima i u kulturnom životu radeći na preporodu hrvatske knjige. On je bio prvi tajnik Čitaonice ilirske (1838.g.) , prvi tajnik Matice ilirske ( 1842.g.), a od 1846.g. prvi profesor hrvatskog jezika na Akademiji. Zalagao se za osnivanje Narodnog muzeja i Narodnog kazališta. Kao Požežanin, Slavonac i dobar poznavalac štokavskog narječja, uređivao je priloge i popravljao jezik ostalih suradnika Gajeve „Danice“, Narodnih novina i Matice stvarajući jedinstveni književni jezik Hrvata.
U časopisu „Danica tiskao je „Osnovu slovnice slavjanske nariečja ilirskoga“, a na poticaj P.J. Šafarika 1855.g. izlazi njegova „Velika slovnicailirskog jezika“
„Braća hrvatskog zmaja“ su mu otkrila 1911.g. u Požegi na rodnoj kući spomen ploču, djelo akademskog slikara Miroslava Kraljevića.
Josip Eugen Tomić
(Požega, 1843. – Zagreb, 1906.g.), književnik
U Požegi je završio Nižu gimnaziju, peti i šesti razred u Zagrebu, a zatim je prešao u sjemenište. Napustivši studij teologije neko je vrijeme boravio u Karlovcu, u uredništvu „Glasonoše“, te u Varaždinu kao nastavnik u Gimnaziji. Po dolasku u Zagreb upisao je pravo, a završio ga je u Gracu 1867.g. Postao je kotarski pristav, 1868. g. podbilježnik Požeške županije, a od 1869.g. perovođa, tajnik i banski savjetnik zemaljske vlade u Zagrebu. Kao višegodišnji savjetnik gospodarskog odsjeka puno je učinio za razvoj gospodarskih škola u Hrvatskoj, a kao član kazališnog odbora od 1872. – 1890.g. radio je na razvoju kazališnog života u Zagrebu.
Kao plodan pisac 19.st. pisao je poeziju i prozu s elementima romantizma i realizma, kulturno - povijesne članke i studije, putopise, ljubavne i domoljubne pjesme, zatim humoreske, crtice i pripovijetke objavljene u knjizi „Pošurice“ (1887.g.), roman „Kapetanovu kći“ opisujući život Požege u 18.st. Veliku popularnost je stekao romanima „Zmaj od Bosne“ i „Emin-agina ljubav“. Dovršio je Šenoino djelo „Kletva“, u romanu „Za kralja - za dom“ prikazao je odnos hrvatskog plemstva i Austrije u 18.st. Zagrebačko - zagorske teme piše u romanima „Udovica“ i „Melita“, poznate su komedije „Bračne ponude“ , „Zatečeni ženik“, „Gospodin tutor“, pučke drame „Barun Franjo Trenk“ i „Pastorak“, povijesnu tragediju „Veronika Desinićka“, te društvenu dramu „Novi red“.
Prevodio je s talijanskog, francuskog, njemačkog i poljskog jezika. (preveo je 35 drama, 20 opernih libreta i opereta). Pisao je libreta za opere Ivana pl. Zajca.
„Braća hrvatskog zmaja“ su otkrila u Arslanovcima na rodnoj kući 1911.g. spomen –ploču, djelo akademskog slikara Miroslava Kraljevića.
Kajo Agjić
(Pleternica, 1805. – Požega, 1892.g.), franjevac
Osnovnu školu je završio u Pleternici, a gimnaziju u Požegi. Za svećenika je zaređen 1828.g. Bio je učitelj filozofije i bogoslovije, gvardijan samostana u Požegi i Vukovaru, ravnatelj požeške Gimnazije ( 1848. – 1852.g.), te provincijal i vizitator franjevačkog reda provincije kapistranske. Najveći dio života proveo je u Požegi baveći se književnošću, poviješću, skupljanjem starina. Bio je mecena mladim književnicima, ilircima, surađivao je u Kraljevićevu „Slavoncu“ s pučkim člancima „Prijatelj puka“ i „Dobar župnik“
Prevodio je i pisao bogoslovna djela „Sastav bogoslovlja djelorednog“ (Budim 1847.g.), Štijenje poslanice i evanđelja za sve nedjelje i svetkovine preko godine“ (Požega 1865.g.), „Manuale Franciskanum“ (Budim 1872.g.), „Dvije čudoredne predstave o Rozaliji i Margareti“ (Požega 1872.g.). Zapisao je povijest Franjevačkog samostana u Požegi, prikupio i popunjavao numizmatičku zbirku i samostansku biblioteku i dao postaviti spomen –ploče na glavna vrata samostana u Požegi i u crkvi u Velikoj.