Etnografska zbirka formirala se pri samom stvaranju Muzeja, ali je za vrijeme Drugoga svjetskog rata najveći dio građe nestao. Do osnutka Etnološkog odjela 1979. godine, veliki doprinos u sabiranju građe i istraživanju tradicijske kulture požeškog kraja dala je profesorica Zdenka Lehner.
Prema oblicima materijalne, društvene i duhovne kulture Požeška kotlina pripada panonskom arealu.
Etnološki odjel posjeduje bogatu zbirku predmeta s područja požeškoga kraja, prije svega tekstilnog, lončarskog i drvenog rukotvorstva.
Požeška ili paurska narodna nošnja poznata je po svojoj intenzivnoj plavoj boji, koja se dobivala plavljenjem osnovnog bijelog ruha plavilom za rublje, te raznim tkanjima i vezovima: rocanac, ulagano, usnivano, tkanje na jednu žicu, krpanje đerdanima, šlinga, rasplet... Specifična vrsta ženskog oglavlja bila je poculica – trokutasta kapica koju su nosile udate žene s maramom podvezom. Svečane poculice bile su gusto izvezene vunom ili đerdanima (perlicama) u raznobojnim geometrijskim, biljnim, zoomorfnim i ponekad antropomorfnim motivima.
Bogatstvo tradicionalnog tkanja i veza prisutno je i u svečanim peškirima – ručnicima. Oni su imali ulogu ukrasa ili poklona u uskrsnim, svadbenim i drugim običajima. Često su bili otkani u crvenoj boji, izvezeni ili ulagani raznobojnim biljnim i geometrijskim motivima.
Specifičan je i oblik seljačkog lončarstva kakvog nema na području sjeveroistočne Hrvatske, golobrdsko ručno kolo i pokljuke (zemljani poklopci pod kojima su se pekla peciva) iz Novog Sela rađene pomoću kalupa. Izrada arhaičnih, keramičkih posuda (lonaca, ćupova, ćupara...) i ostalih proizvoda bila je mnogobrojna i visoke kvalitete.
Bogatstvo slavonskih šuma utjecalo je na izradu raznih predmeta od drveta, svakodnevnih u kućanstvu, na polju ili izradu platna za odjeću (soljenke, čaše, oblici za paprenjake, vodiri, preslice, tkalački stanovi...). Posebno lijepi predmeti, umjetničke vrijednosti bile su pastirske čaše – kepčije.
Arhitektura požeškoga kraja je skromna, ali i raznovrsna: zidanice s dugačkim ili skraćenim trijemom i poluskošenim krovom te kuće s krovom na 4 vode. Najkarakterističniji i najstariji tip kuće je duguljasta drvena kuća s usječenim trijemom i tri prostorije.
Zbirka Ive Čakalića seljaka - etnografa i samoukog umjetnika sadrži rukopise s običajima požeškog sela početkom 20. stoljeća, makete seoske i sakralne arhitekture te skulpture i slike svetaca.
Među malobrojnim hrvatskim istraživačima 19. stoljeća značajno mjesto zauzima Požežanin Dragutin Lerman. Manja zbirka predmeta iz Srednje Afrike - Konga, fotografija i raznih dokumenata vezana uz njegov život i rad nalazi se u Gradskom muzeju Požega.