In memoriam - Eleonora Geber, ravnateljica „zlatnog doba“ požeškog muzeja

U Požegi je 4. siječnja, u 79. godini života umrla Eleonora Geber, ravnateljica „zlatnog doba“ požeškog muzeja i članica Upravnog vijeća Gradskog muzeja Požega u dva mandata. Nasljedivši dugogodišnjeg predanog ravnatelja Muzeja Požeške kotline Josipa Langhamnera 1975. godine, Eleonora je naslijedila niz zatečenih problema, od zastarjelog postava, kroničnog manjka stručnih djelatnika, prostora za čuvaonice, urede i prezentaciju umjetničkih slika, do potrebe za cjelovitom i temeljitom adaptacijom čitave zgrade muzeja.

Slijedeći svoje prethodnike, odmah po svom dolasku organizirala je za 50. obljetnicu muzeja, u studenom 1975. godine Simpozij o stanju muzejske struke u Slavoniji (čiji su radovi tiskani u Muzeologiji broj 19.), pozivajući tako muzejsku struku najvišeg nivoa u pomoć, preispitujući svoje ideje i smjernice.

No svojim jasno zacrtanim, vrlo ambicioznim četverogodišnjim planom postavila je osnovne zadatke muzeja i načine postizanja istih. Fascinantan je zarazni entuzijazam kojim je Eleonora Geber postizala ciljeve, šireći novi poslovni, do tada neviđeni uspješni duh muzeja. Stoga nije niti čudo da je uspijevala za sve projekte, posebno one za koje su do tada trebala nedostižna sredstva zainteresirati i privući gotovo sve radne organizacije požeškog kraja.

Tako je za njenog mandata najstarija zgrada na glavnom požeškom Trgu konačno sređena od krova do podruma. Pretreseno je krovište, suvremeno su adaptirani prostori postava i privremene izložbe, koncepcija postava je osuvremenjena, uređen je po prvi puta podrum kojim muzej dobiva dragocjeni, atraktivni prostor za povremene izložbe, odnosno arheološki lapidarij. No najveći uspjeh je postigla iseljavajući trgovačko poduzeće na katu kuće Spitzer s kojim je muzej godina dijelio zajednički ulaz i stubište. To je zaista bio veliki uspjeh, jer je nakon jedne uredske prostorije za sve zaposlene u kojoj su se održavali sastanci i primali korisnici, u kojoj je čuvana dokumentacija i knjižnica, muzej dobio 190 m2 dragocjenog prostora za urede kustosa i knjižnicu. Tri visoke prostorije prema Trgu pokazale su se idealnima za galerijski postav. Tako je muzej nakon pedeset godina skrivanja vrijednih umjetničkih dijela po neadekvatnim čuvaonicama prvi puta u povijesti javno izložio barem nekolicinu najdragocjenijih prema koncepciji Tihomila Stahuljaka dobivši – Galeriju starih majstora.

Kao likovni pedagog, odnosno prvi povjesničar umjetnosti, posebnu je pažnju posvećivala izložbenoj djelatnosti u muzeju i izvan njega (u tom je razdoblju ostvareno preko 50 izložbi!), pedagoškoj promidžbi muzeja, kao i muzejsko pedagoškoj dokumentaciji. Obzirom da je kao ravnateljica u svom četverogodišnjem planu podcrtala muzejsku propagandu, Eleonora Geber se posebno posvetila promicanju muzejske struke, ali i kulturne dimenzije muzeja tiskajući dva broja Vjesnika muzeja (1977. i 1979.), set razglednica sa Rudinskim glavama, djelima Miroslava Kraljevića, značku Miroslava Kraljevića, te Vodič kroz stalni postav, organizirajući interaktivne akcije posebno uz Međunarodne dane muzeja. Vrlo je uspješno uspostavljala dragocjene kontakte sa živućim proslavljenim Požežanima (Mia Oremović, Zlata Kolarić Kišur…..), ne zaboravljajući se nikada zahvaliti svima koji su muzej pomogli na bilo koji način, a spretno je iskoristila i veliku proslavu 750 godina Grada Požege podcrtavajući značenje muzeja nizom prigoda.

U „zlatno doba požeškog muzeja“ nije bila zanemarena niti stručna razina, od organiziranja arheoloških istraživanja, popunjavanja zbirki otkupima i donacijama, do inovacija u vođenju muzejske dokumentacije. Kao prva povjesničarka umjetnosti osnovala je Kulturno povijesnu zbirku, a primanjem nove stručnjakinje etnologije, konačno je osnovan Etnološki odjel. Nagli porast građe uvjetovao je i pronalaženje alternativnih rješenja za zbrinjavanjem, pa je krajem 1980. godine muzej dobio dislociranu čuvaonicu na posljednjem katu današnje zgrade Biskupije veličine 120 m2.

S odmakom od devedeset i jedne godine požeškog muzeja, percipirajući poslovični entuzijazam generacija požeških muzealaca i probleme s kojima su se susretali, možemo slobodno reći da je osobnost i uspješnost Eleonore Geber duboko usadila optimizam u viziju ostvarenja svih budućih muzejskih planova.